Čovjek samo Srcem dobro vidi

Sunce koje nosimo u mislima je najvažnije. Pustite ga da sija... ma koliko oblačno bilo...

02.05.2016.

Hepimiz yalnızız bu yolda...

Sretna sam, elhamdulillah. Milion i jedan razlog imam za to. Taman kad bih sa svakim udahom zraka govorila šukr i hamd, ne mogu dovoljno našućurati za sve blagodati kojima me Gospodar svakodnevno časti. Kako je Darežljiv moj Gospodar, kako li je Plemenit, hvaljen neka je On. Cijeli dan sam haman učila psihoterapiju, volim što su neke činjenice pitkije od drugih. Volim što učim. Što se trudim. Idem na prijed, ma kako se prepreke koje su ispred mene često činile nesavladive. Iako vani kiša pada danima, ne gledam to kao nepogodu, nego kao milost. Ko zna za što je ovo vrijeme dobro. Duboko u sebi znam da, sve što nam Allah uskrati, nadoknadi nam na drugoj strani... ili nam da bolje od toga. Čini mi se da polahko sazrijevam, nisam više žena koja vjeruje u ideale, savršenu ljubav i bajke. Od kako sam svoju majku gasulila, abdestila i ispratila na Bolji svijet, nekako sam se promjenila. Preko noći sam postala drugačija. Ista, ali jača. Allah je pozvao sebi... u snu... otišla je tako iznenada... dugo sam ljubila njene ruke i lice... čelo hladno i oči od dunjaluka umorne... u svom životu nisam doživjele teže trenutke nego kad sam makazama zasjekla bijelo platno svojoj mrtvoj majci posljednje haljine da skrojim... kad sam košulju krojila... srce kad mi se nije razletjelo u milon sićušnih komada, ali svjesna propisa... smireno, osjećajući golemu čast da svoju mamu ispratim na Bolji svijet, govorila sam... Majko, to sam ja, tvoja kćerka, muallima, ja ću te akoBog da spremiti za susret s Voljenim, okupaću te kao što si ti mene godinama kupala, polahko, nježno, mlakom vodom, paziću da te ne povrijedim, iako znam da ne osjećaš bol. Abdestit ću te kao što si i ti mene učila... annem... Ponosu moj... ne poznajem ženu u ovom vaktu koja bi se mogla porediti s tobom... Kad sam te spremila, u ćefine bijele zagrnula, jedan dio mog srca kao da je zauvijek otišao s tobom... a dio tebe zauvijek ostao uz mene... Sanjam te često... ljubim ti ruke i noge u snu... u snu si tako sretna, radosna... Nedostaješ mi... Nedostaješ svima nama... Voljela bih... Allaha molim da ti podari mir, smiraj i oprost grijeha. Da te uvede u Džennet bez polaganja računa. Annem... svjesna sam da je život na ovome svijetu samo put... i niko ne zna koliko traje putovanje i niko ne zna kud nas vodi... da li u propast ili u bolje sutra. Počela sam štedjeti riječi... svjesna da je teret pregolem nositi sve to na plećima kao jedini imetak uz sebe, jednom kad pođem...kažem jednom, a svaku noć kad legnem... oprostim se od dunjaluka, od djece i svih koje volim i zamolim u tišini da i oni meni oproste što nisam savršena, što nisam uradila neke stvari drugačije, bolje... Ovaj svijet je prepun zla, um nam truju mediji, politika i lažni ideli. Zdravlje nam truju i sa zemlje i iz zraka...i ne čudim se uopšte od kud toliko bolesti, ali od kud zdravlje... nije mi jasno... a zdravih duša... eh... toga je na ovom svijetu najmanje... ali ih ima, elhamdulillah.




Stariji postovi