Čovjek samo Srcem dobro vidi

Sunce koje nosimo u mislima je najvažnije. Pustite ga da sija... ma koliko oblačno bilo...

26.08.2017.

Ne zalosti se ako se vratis korak unazad. Ne zaboravi da se strijela mora povuci unazad da bi se snazno naprijed ispalila.

...Ne otkrivaj prozore svojih slabosti pred ljudima.. Uvijek će se naći neko, ko će ih kamenom pogoditi.



21.08.2017.

Sumnja je najbliža nevjerovanju...

Čitam sve napisano i ono oku vidljivo i ono između redova skriveno. Ako ti poklonim cvijet, s namjerom da i ti pokloniš meni isti, onda ga baci,jer mi ne treba. Davanjem tebi, već primam dovoljno. Jednom biraš pogrešno, poslije ti se svaki izbor ma kako bio ispravan, čini pogrešnim. Jednom naograišeš iduci prema nekome srcem, razumom, koracima pa poslije svaki korak činiš s oprezom, šta ako će opet biti isto. Ne može čovjek shvatiti drugog čovjeka ako ni sam nije prošao isto. I ne bole podjednako opekotine od sunca i one koje zadobiješ idući krugovima pakla. Poslije jednih imaš lijep ten i organizam pun tako potrebnog D vitamina, a poslije drugih imaš ožiljke i pun organizam otrova, kojeg je ponekad i mala količina sasvim dovoljna da zatruje sve čiste izvore, posebno male, ustajale vode. Ja sam kao zatrovani izvor, koliko ono po hadisu voda zaprljana mora proći kamenčića da postane pitka, ponovo... Čini mi se četrdeset... e ja imam još malo da tečem kako bi moje postojanje i tok ne bi bilo na štetu drugima a ni meni samoj. Bolno je kad si rijeka, i tečeš a otrovi unutar tebe ubijaju sve što bi živjelo, raslo, i imalo smisla... Ti si svoje srce vjerničko oprao u zatrovanoj rijeci, ali rijeka ti nije kriva i nju su zatrovali oni koji su se sopstvenog otrova htjeli osloboditi, kader je što si prije nego sam prešla onih 40 kamemčića zastao pored mene... idi, probaj, vrati se na sami izvor moj, u onu mene duboku i hladnu, onu mene koja je najbliža čistoti, sjedi i plači, možda me tvoje suze očiste ili me još više zatruju. Možda se novi život zazeleni u meni i oko mene, možda počne rasti nešto berićetno. Najlakse je kriviti rijeku, i to što je voda s njenog izvora gorkog i oporog okusa i što na mozak ima dejstvo kao gljiva ludara. U mozak udara, u sve centre pa sve što je ranije imalo smisla, smisao gubi, i utopi se i oživi samo da bi se zatrovalo ponovo. Rana sam tvoja a htjela sam lijek da budem. I svom snagom se trudim da ubrzam tok poslije kiše ne bi li tebi došla čista, kao male planinske rijeke, nezaprljane poganlukom ljudskim. Dok tečem tebi, na obale bez ikakvih tragova života izbacujem otpad, sve što je krepano, trulo i raspalo se dok je teklo koritom mojim, dok tečem tebi, moj tok razbija stijene, kopa zemlju i vrišti... žureć tebi, da ti kao voda pitka lijek budem. Utroba moja odbacuje sve što nije kao ona, i plod ispod srca i pokušaj bilo kakvog života... jedino tebe je htjela da prigrli svom širinom svoga korita i da čuva i poji, hlad ti ponudi kad ugrije sunce svom vrelinom svojom, da te očisti onda kad se prašnjav i znojav, umoran vratiš s puta. Ti se planinske rječice bojiš a nisi se bojao dušmana dok su te u logoru držali i gdje si se za nadu u prsima držao kao za svjetlo koje te na kraju i dovelo do slobode.A rijeka bi samo htjela da se u tebe ulije, sjedini sa svim vodenim dijelovima tvojim opere one kamene, poneke razbije a poneke spoji, kako bi te mogla zvati svojim. Ti se mene, male planinske rijeke bojiš. A sve moje te voli i svaka kap teče od tebe, tebi, za tobom plače i vrišti i moli... Sabura samo dok još koji kamenčić prijeđem i čista na vrata tvoja pokucam žeđ da ti ugasim a da ti otrovima ne naudim više nikada.



19.08.2017.

Ya Rahman...

Bože, molim Te da ne zaboravim sve ono lijepo što mi se događa. Toga ipak ima više, mnogo više nego onoga što ja u svojoj slabosti ne vidim jasno i smatram lošim. Ne daj mi da se sjećam uvreda, već pružene ruke i pomozi da me osjećaj zahvalnosti drži podalje od ponora taštine...

17.08.2017.

Srce u ožiljcima… Neka je.. Trebalo je imati hrabrosti voljeti… Neko čitav život provede kao kukavica… A neko stisne petlju… Opsuje … I krene dalje…

Jeste li ikad bili izgubljeni u pustinji života dok je sve u vama bez obzira na sav pijesak i vrelinu, opasnost koje vrebaju iz pustinje, tražilo i vidjelo zelenilo i vodu pitku, hladnu, jeste li ikada u tami života tragali, tumarajuci po trnju i staklu, krvavi, goli i bosi, slijedeci samo unutarnji glas koji vas je vodio do svjetla... i je li ikada vaše svjetlo bilo u liku nekog insana, je li ikada do sada lijek za vaše bolesti, razne amputacije razuma, duše, očekivanja, lijek došao u obliku najljepših riječi s usana onih kojima je Ljubav jeidno svjetlo u životu. I koliko zapravo poznajete onih kojima je Ljubav sve i koju isti piše velikim početnim slovom. Svako naše traganje je potraga za Izvorom, za vrelom Ljubavi čiste. Može li... I je li, zapravo, umoran od traganja, iscrpljen od lošeg puta, gladan, gol i bos putnik koji dođe do Vrela, dostojan istog...Ti, mene, Ljubavi moja, nisi odbacio kad sam umorna, slomljena od tumaranja, lutanja i traženja,došla do Izvora, u meni prašnjavoj, slomljenoj, vidio si nešto vrijedno, lijepo i čisto. Kako da te ne volim kad sve od tebe i s tobom je Ljubav. Traume od mraka, duga putovanja, lutanja bez cilja, u labirintu bez izlaza po mojoj duši su ostavili ožiljke a ti si za svaki mehlem imao. Rane mi vidao, govorio mi da sam lijepa i da vrijedim, podnosio me i onda kad samu sebe ne bi. Ono sve što dao si meni, jednog dana ću ti vratiti, kad i ti budeš umoran od života, ponovo Ljubav tražio, da joj se kao jedinom domu pravom, vratiš. Moje ruke će biti dovoljno jake da te povedu do Njenih vrata, moje srce dovoljno široko da te umornog prihvati, prasnjavog i sa oziljcima, melemima od njeznosti sve rane zaliječi. Ti ne znaš koliko su sve daljine izvan čovjeka nebitne i male kad je bliskost i blizina u srcima. I mala su sva brda, ceste i daljine, male i nisu bitne ako srce srcu vodi... Ti si moj put... od one mene izgubljene do one mene prave, od one mene raščupane, do one mene s kosom kakvu voliš, kratku, izazovnu, sa šamijom preko ramena da me drugi ne gledaju. Ti si jedini koji ne da nikome na mene... ni meni samoj... Smiraj si moj, toplina i smisao.



14.08.2017.

Tvoja osjećanja nisu uvijek logična, ali su uvijek važna.

Nekad je najbolje nestati... Ostaviti iza sebe taj stari, prašnjavi kofer prepun ljubavi i sjećanja. Nekad je najbolje otići na peron ravnodušnosti i oprostiti sebi što si se uputio tamo. Misliš da će manje da boli, da će uspomene nestati, izbledjeti, da će osobe da postanu duhovi... Ali, neće. Ljudi koji ostave ožiljak nikad ne prestaju, ne blijede, ne umiru. Čak vrište, baš tu, sa lijeve strane, svake Božije noći. Onda ne podnosiš, imaš osjećaj da umireš i jedva čekaš kraj, a znaš da neće doći. Zaspiš sa mokrim jastukom od suza, probudiš se, staviš masku na lice i cijelog dana izigravaš sopstvenu kreaturu, nešto što nisi, hladno čudovište, koje prikazuje da drugi vide samo ono što ono želi. Teško je, ali navikneš se. Jednom kada te otmu, učine srećnim i ostave, više nikada nisi isti. Umreš i rodiš se kao potpuno druga osoba. Samo noću se ponovo rodiš. Nježna, krhka i ranjiva, baš kao nekad..



14.08.2017.

Nered moje slobode...

Pitam se šta bi odraslog insana moglo natjerati na šutnju, možda spoznaja šta znači život na ovom svijetu, možda bol kad shvatiš da si vjerovao krivim, a prokockao prave ljude, možda izjalovljena očekivanja... možda kad čovjeka pogodi strijela sudbine, pa on, što od bola, što od šoka, nit' da strijelu izvadi nit' da je dublje zarije, nego ušuti... a šutnja iz njeg' govori. Prolazno je sve... trebalo bi da je to utjeha svima koji se brane šutnjom kao zidovima od najezde radoznalih prolaznika. Prolazni smo i mi... i sve naše... i radosti koje se tek na mah jave i tuge koje nam ne daju da zaspimo i barem u snu odmorimo od svega. Kad muškarac šuti, pretpostavljam da traži neko rješenje za probleme koji su se pred njega kao izazovi postavili... i sve dok šuti, znači da još uvijek nije našao adekvatno rješenje i sve dok šuti... trebalo bi ga pustiti da šuti jer još uvijek traga... ili za rješenjem...ili za sobom... Ne dozvoli da sebe izgubiš zbog nekoga, nijedno stvorenje našeg mira ni srca dostojno nije, a ono koje jeste, nikad nas neće okovati šutnjom, nit dozvoliti da sebe izgubimo. Molim Allaha da tvoja šutnja bude ugodna i korisna tebi i onima zbog koga je... da iznađeš najbolje metode, i da se sebi vratiš. S druge strane, ako je šutnja kao štit u ovom ahiri zemanu, da se sačuvaš od ljudskih spletki, zlobe, svakako pohvalna je, što god da je u pitanju, moje dove su s tobom... i moja je duša je kao i tvoja izabrala šutnju umjesto da se pravda ikome sem Onome kojem je ionako poznato sve.. kako god, odkako za sebe znam, najbolji razgovori ikada su mi monolozi... riječi u dijalogu uvijek nešto pokvare... ili kažem prave riječi pogrešnim ljudima, ili krive riječi, pravim. Vazda nešto s tim riječima...



10.08.2017.

A ko je čovjek da drugom sudi, kad i sam čeka Dan suđenja

S godinama insan očvrsne, nauči da, kad ga gađaju, izmakne glavu, nauči da od drvalja i kamenja usmjerenih na njega, napravi nešto korisno, funkcionalno, nauči da ne prima sebi pogane riječi, nauči da je jači od konja i izdržljiviji od stijene. Shvatiš da si se rodio sam, i da nisi bez razloga po rođenju plakao, naučiš da si kroz život, uglavnom sam, i da ne očekuješ ništa od drugih samaca. Vremenom, vlastiti život gledaš kao da se događa nekom drugom, neke te stvari više ne dotiču, jer su te juče doticale i previše. Mogla bih reći da sa žaljenjem gledam sve one koji su riječima koje su isplivale na površinu iz nutrine njihove, da im ne zamjerim, da mi nije žao što sam neke odluke donijela bez obzira na mišljenje onih s kojima sam vezana na bilo koji način. Ja sam kao voljena. Vole me mnogi, ali na poseban, posesivan način. Voli me otac koji me gleda kao da sam djevojčica od 13 godina koja mora slušati njegova naređenja jer pobogu on je otac i on najbolje zna šta je za mene dobro. Ne bi bilo z'goreg da mi s vremena na vrijeme lupi pokoji šamar za moje dobro. Ne bi li progledala... Ne bi li počela gledati sebe i svijet njegovim očima... A ne shvata on da na svijetu ne postoje dvije iste stvari koje dva insaan vide i doživljavaju isto. Ni dva života. Ni dva života po istom receptu koji bi bila potpuno ista. Ne shvataju ni sestre, kojima po godinama mogu biti majka, da dok one još nisu bile ni u planu, ja sam pod nebom posutim granatama negdje u crnu noć bježala. Svako sebi daje za pravo da komentariše, sudi, da daje inpute kako da živiš vlastiti život, kao da života imaš hiljadu a ne ovaj jedan, koji je ponekad tako bijedan. Moje je srce kao gradski mezaristan, ne prođe dan a da nekog ne sahranim. Moje je srce kao duboki bezdan, prepun tereta tuđih tajni i kajanja što neke svoje odluke nisam donosila drugačije, jer, ova naknadna pamet se očito, ne računa. Ne mirim se s činjenicom da je moj život krojen po naredbi onih koji ni svoj urediti nisu znali, ali, smatram da je mnogo ispravnije slomiti jedno srce iz dva dijela skrojeno, nego li nekoliko cijelih srca. Volim što sam žena, buntovnik, ovisnik o adrenalinu, i što me ne drži mjesto. Ne uklapam se u ram današnjice, ni u tipove savremenih žena, staromodan sam tip, samotnjak, kojeg kao da su od nekud bacili među ljude, pa se ne kontamo najbolje, ne razumijemo se a i ne trudimo se naročito. Ponekad mislim da je za sve kriv rezus faktor negativan i da je to razlog što moje šesto čulo osjeća mnogo jače i više nego što drugi mogu vidjeti, osjetiti, doživjeti svim drugim čulima zajedno. Volim svoj život, kakav god da je, moj je, i sretna sam da mogu okrenuti leđa svemu i svima čija me tobožnja ljubav ubijala, mene od mene krala. Izbrisala sam fb, ta parada savršenih života i predobrih brakova, savršeno isklesanih ženskih tijela iako su rodile nekoliko puta, pažljivih muževa koji su, jasno se vidi na slikama, jedva uspjeli odglumiti te neke tri sekunde da samohvale željna supruga, ovjekovječi kolika je ona zapravo sretnica i koliko je sposobna žena kad je svom mužu čak i nakon toliko godina ipak ona jedina koju vidi. Posebno su mi simpatične one koje imaju muževe, ne rade ništa, troše njihove pare a po inboxu se žale drugim oženjenim ili neozenjenim kako im je muž nemaran, pa eto one usamljene ovčice moraju naći hranu za svoju emocionalnu glad u inboxu drugog, tj tuđeg muškarca. Selfi je poseba priča. Kad bi sa sabaha se uloguj na fb, wallahi me goleme glave s filterima i bez njih prestrave. Ne volim selfije. Užasavam ih se. Smatram ih baš velikim poremećajem, kao i laganje muževima o svojoj iskrenosti i dobroti dok te drugi muškarci u inboxu tješe. Jednu je zaprosio oženjen čovjek a ona huda udata, ovaj bi se razveo, kao, ali ona je toliki borac i požrtvovana za svoju obitelj da se odrekla ljubavi silne da ne ucvili sina hafiza i muža ministra, ateistu. Koja je to veličina od žene, ali da ne ucvili ni ovog jadu kojeg za suprugu veže samo papir dala mu je broj telefona, a njegov u svom imeniku spremila pod ženskim imenom, a on njen pod muškim, da ih ne provale oni s kojima dijele isti jastuk, sjedaju za istu sofru, a pojma nemaju zapravo ko su oni koji im se na vjernost i ljubav zakleše. Juče se porodila moja kona, u četrdesetoj godini života, rodila kćerku, treće dijete po redu. Gledam sinoć sa terase muž sav sretan zove na slatku. Mene još uvijek ne veže ništa za nekog kome bi morala biti vjerna, odana. Ni prsten koji stoji spremljen u torbi, koji čeka neku priliku da bude vraćen vlasniku, ni obećanje dato nekom, ipak sam sebi najbitnija. Možda čak bolje prolaze ove gore pomenute hanume po fejsu nego li moja okrutna iskrenost, a to je da se poslije svega bojim vezivanja za nekog, ovako ne dugujem nikome ništa, nisam nikome ništa. I ništa. I sve je u tome. Nek budem nekom inspiracija za još koju knjigu, nekome nek budem gorak ukus u ustima, i bol u prsima na spomen imena, i mrvu sjećanja, nekom nek budem i ostanem nijema, daleka i nevidljiva. Samo da sebi budem sve i da sebe ne izdam nikada.