Čovjek samo Srcem dobro vidi

Sunce koje nosimo u mislima je najvažnije. Pustite ga da sija... ma koliko oblačno bilo...

19.09.2017.

Uvijek dobro razmislim o svemu što mi nije rečeno.

Izgubila sam samokontrolu. Govorim šta mislim i mislim da je to istina... jer...Čovjek ne može živjeti bez stalnog vjerovanja u nešto neuništivo u njemu samom.



14.09.2017.

" Gdje su oni sto su se voljeli u Moje ime? Danas cu ih uvesti u Moj hlad, nema drugog hlada osim Moga!" ...pitaće naš Stvoritelj.

"Od onog dana, i onog dakika, nalik svijeci, zapaljenoj u sred bijela i mracna dana, gorim od zudnje za tvojom blizinom i ziva se iskidah napinjajuci se ne bih li ti se priblizila i dotakla vrhovima prstiju, ako vec ne mogu da te rukama obgrlim i da tvoju uzavrelu glavu prislonim na svoja prsa. Kad ruke su slabe i jagodice umorne ,zna duša i nije zaboravno srce od koga snagu ište i svaka kap suze zna put niz obraz,jer tijelo je živo kad ne zaboravi Ga srce i spominje, na obzorju svitanja , kad zora upija i razlije noć, da osvjetli put i trag ukaze, podari snagu.. Ahh.. ima li uzdaha a da ne boli, ima li ljubavi a da ne gori srce? Ahh kako bih da se za dušu tvoju vežem,obraz uz obraz nisam prestala čekati na vjetrometini,tu gdje vetar se ukršta i sa sve četiri strane puše i izgoni,još sa pouke života i života nakon života, kad su nam očevi diktirali ajete, amanete ostavljali u Njegovo ime.. Trag po trag.. tragovi .more je..Riznica .. Nevidljiv a Vidljiv ljubavlju, darovao znakove,rasute tragove i ajete,a ti sa druge strane obale obitavaš, gde je njima njihovo, žudeći da budu tvoji a ti njihov, ostavljajući trag da zalutam u bestrag da ljubavlju potonem, ranjena u srce da ostanem bestrag i ti postade vatra mojoj vatri. Tragovi... Bog nas isčekuje i propituje na svakom koraku,dahu i treptaju, tvojim i mojim životom svi tragamo srcem ili nefsom, a trag je i vrag i samo su korice Knjige granice..a ti..ne krij tragove svojih stopala izvan korica, istinu ne polovi,zar nisi uvidio da ne možeš škripanje pera i kalema nadjačati,ovom svijetu duga i zaduženosti nije nebo granica,nit je smrt tačka na kraju hartije života vec je život ovaj za drugi čin, idemo dalje u darun ahiren..Ne ljuti,ne srdi na me,ne oholi dublje, u visine ne lutaj .. Volim. Nisam ja kriva za ljubav Imenom i imenima Njegovim, ljubav se kamenom ne kažnjava i rad nje se ne seče ruka, zato, budi mi vjetar koji miluje i pokrece korak..budi mi put i polen i kaplja, kad suha usta budu spremna na put u konačište, budi mi moja prva polovina,bez bola, pa mi u krilu zaspi ,da se kraj tebe mladja budim, nek šapnu ti usne na usne moje kad vrijeme je,ogrnuta kaftanom da ustanem, na uranak, na molitvu.. Tragovi.. i ja sam trag prošlosti predaka svojih i trag sam tvoj Skritog, sa rebra ti otkinutog od onog dana kad mi pupčanu vrpcu prekinuše .Majčinim jezikom sačuvah i posvetih se Ljubavi. Heej, robe,još jedno juče prošlo je ..smrtiče,povjeruj u prolaznost, jer život je tek tren oka izmedju dva uzdaha sve drugo su naši odgovori u sehari naslagani na pitanja i iskušenja,kad budemo prozvani imenima datim,i iz vremena uzeti, kad u rog se puhne i razlegne stravičan zvuk i jauk,ja neću biti tu, kraj tebe,da te od tebe branim i sebe dam da namjesto tebe kaznu tvoju služim il podjelim sa tobom ,jer nisu sve vatre topline, a ono prošlo svakog sustigne.Znaš, moj život ima dva dana, jedan kad kosu ti dotaknem i drugi kad te oči ne vide i samo jedno radjanje, svoje..Znaš da Njemu je povratak naš, svakog ko diše, pogledaj tragove prethodnika gdje su dospjeli i jesu li uspjeli vladari silni voskom zarobljeni. Dodji, da sebe propitamo prije nego budemo propitani ,o meni ti, o tebi ja,o Njegovim stvorenjima što svjedoče,da prelistamo prošlo jer duša je najveće poprište a srce asker je u kojoj istinu od neistine razdvaja. Kaži..jesi li tragač kalema čistog u sitnom pijesku obale naše i znaš li da Ljubav je dobročinstvo kad u ime Njegovo je.. On je el Vedud, „Onaj koji voli“ one sa likom zaljubljenika koji imenom Njegovim vole I za ljubav glavu gube i umiru kad ne ljube... Dodji..putem onim koji rijetki i odabrani idu i udji u avliju, u bašću, ponesi dvije hurme, kap zem zem vode i budi moj gazija, trn mi iz oka izvadi ...i vrati me!



14.09.2017.

Sine, vidiš kako mrak sve jede? Zato je i porastao tako veliki!

Daj mi dan u kom si sretan daj mi samo mrvu toplog ljeta daj mi snove koji nocna mora ne postanu...

14.09.2017.

Žena ima jednu mahanu... ne zna koliko vrijedi...

Tek kad sve izgubiš, pronađeš sebe. Tek kad se od svega udaljiš, shvatiš kome si važan, i kome to nikad nisi bio. Čitajući naslove u dnevnoj štampi čovjek ne može a da ne bude zahvalan Bogu što mu je podario mrvu svijesti i sreću da se rodi upravo ovakav kakav jeste. Trudna žena imala operaciju nosa jer joj je pregolem i zbog toga je drmaju kompleksi. Silikonska guza jedne starlete ostavila bez daha muskarce :D ma hajte ba. Treba biti svoj. Ono što jesi. Istina je da nema potražnje, ne bi ponuda starleta, jeftinih žena ovako bila velika. Nekad su muškarci davali sve od sebe da se dokažu djevojci da vrijede, a danas žene obezvrijeđuju sebe samo da bi zadovoljile nezatite apetite muškarca. Sex je postao jeftin i lahko dostupan, pa kontam nije ni čudo što se danas muškarci teško odlučuju na brak i nije ni čudo što je u porastu broja razvoda. Gdje je nestala ljubav, poštovanje, stid, čast... prije svega ljubav prema sebi, poštovanje prema sebi, zar tijelo nije sveti hram u koji zaslužuje ući samo onaj ko dolazi s ljubavlju, poštovanjem... pitam se kad bi ove umišljene starlete umjesto Bogom danog spolnog organa unovčile pamet, da li imale ikakve zarade i ikakvu tržišnu vrijednost. Oduvijek sam muškarce smatrala pametnijim, mudrijim, racionalnijim, ali kad vidim da njima ipak upravlja donja glava, samo se nasmijem. Ako je muškarac mogao od žene napraviti jeftinu robu koja služi isključivo za njegove vlastite potrebe i prohtjeve, način zgrtanja love, onda isto tako nek se ne čudi kad mu sutra neko i sestru ili kćerku proda za siću. Bolje i ne zaslužuje. Svaka čast pojedincima koji još uvijek cijene prave vrijednosti i s mukom se bore da donja glava ipak ne preuzme kontrolu nad gornjom. Da se ne lažemo, svakome godi kompliment, ali da se unovčiš tako što ćeš širiti noge svakom zaište, ma daj ba. I onda takve žene pričaju o odgoju djece, o ljubavi, o vjernosti... kome ćeš ti jadna biti vjerna, koga voljeti, kad sebe ne voliš... kroz tebe je proteklo more alkohola, teških i lahkih droga, i najvjerovatnije u tvom mozgu ima dnk zapis barem stotinjak muškaraca. I kad muškarac konačno shvati da nije sve u jeftinom sexu, lakim ženama, odluči se skrasiti, i nađe jadnicu koja ni četkicom za zube nije kako treba pročistila usnu šupljinu a kamo li čim debljim... pa onda pošto zna sebe kakav je, konta svi su takvi, te ne vjeruje ženici, te je potvara, tuče, ubija u pojam.... itd... Jadno je na šta je žena spala zbog muškarca... Društvo gdje je nemoral in i javno se promoviše, ne zaslužuje ništa drugo do propast. Kad vidim koliko malo medijskog prostora, ali i onog u stvarnom životu pripada ljudima koji su na bilo koji način doprinijeli društu, zajednici, boljitku ... a koliko aplauza dobivaju oni koji širenjem nogu zgrću lovu i društvu priskrbljuju spolne bolesti, i propast u svakom smislu. Nikad se nije više pričalo o vjeri a nikad veće duhovne propasti. Nikad se više nije pričalo o znanju a manje bilo pametnih... Broj abortusa evidentiran u statistikama je poražavajući, a onih na crno, samo Allah zna broj... a kao društvu prijeti bijela kuga, jer mladi odlaze, slabije se djeca rađaju... a u biti te dobre i plastične izvrate od žena svaki spermatozoid koji oplodi njenu jajnu ćeliju uredno odbace, jer ne primaju ništa do novca... nikakve obaveze, samo novac da može otić na još kakvu operaciju, još koji put obnoviti himen plasitcnom operacijom i na takav način zaraditi za šminku, alkohol i još nemorala. Muškarci, sami ste krivi, žene su upravo onakve kakvi vi želite da jesu. Drage žene, znate li vi još štogod raditi sem širiti nogice i prozivati kojekakve dušmane koji su eto kao ljubomorni na vašu silikonsku guzicu i napumpane usne, i tu razoranu vaginu od gustog i čestog saobraćaja. Žene koje poštuju sebe, imaju neku vrijednost i ljubomorno je čuvaju nazivate zaostalima, ekstremnima, glupima, a sve ne bi li svoje mjesto na ljestvici lažnih vrijednosti održali. Ja se evo baš nasekira što je neka opet najljepša glupa ko noć, što je naka starleta dobila novi nos, što se mnoge ne mogu prepoznati bez šminke, a brine me, da, što su mladim naraštajima uzori upravo takvi nakaradni insani, i brine me što sve mlađe djevojčice ulaze u neke veze i odnose, to ba nosa ne zna očistiti ali zna raširiti noge i za mnoge, da uspiju u životu sasvim je dovoljno. Zbog toga što ne znamo sopstvenu vrijednost, ne cijenimo sebe, bolji tretman od muškarca i ne zaslužujemo, samo naprijed, prodajite se, kod nas je i onako sve na prodaju... društvo u kojem smrdljiva vagina ima veću vrijenost od moralnih kvaliteta žene, pameti i truda, i zaslužuje jedino truli smrad iste. Jadno je na šta se pale muškarci, još jadnije za šta se prodaju žene... Ipak, jeftina roba i jeftini ljudi, plaćaju se najskuplje... život te uvjeri u to... sa golemim zateznim kamatama... nekad sa zakašnjenjem a nikad s oproštenjem...





13.09.2017.

Ljubavni jadi starih napaćenih duša bosanskih...

Kišno jutro, prohladno, kao moja duša što je poslije tebe. Ni sve topline ovog svijeta da se sastanu, jedno promrzlo mjesto u duši, zagrijati ne bi mogle. Ti nikad nećeš znati kako si poseban bio u mojim očima, kako te prihvatala i grlila moja duša. Ni to koliko snage mi je davala tvoja vjera, način na koji postupaš s drugim ljudima, širina poimanje vjere i svijeta... I da, živim ja... Prstima hladnim pišem ova slova da vjetar ih nosi do srca tvog... Pišem a znam da ne dopiru vapaji nečiji do gluhog, nit slova koja vjetar donese do onog koji vidi samo ono što želi vidjeti. Toliko toga je bilo protiv nas, očito je da smo vrijedili. Baš kao u mračno doba neznanja, kad su sve knjige i one koji su učili, spaljivali, i meni su svaku tvoju knjigu u vatru bacili, za mene pripremili lomaču, ali je kao kod Ibrahima, njihova vatra, meni hladna postala i spas od zlobe njihove. Koristim sve tehnike da emocije držim pod kontrolom, svjesna da su emocije prolazne i da nastaju pod uticajem unutarnjeg djelovanja hormona i vanjskih dozivljavaja. A ti, ti ne prolazis... Prisutan si u svakoj pori moga bića, gdje god stanem, ispred mene ti si, u snu, u mislima, u svemu, ali za stvarni zivot čak ni ti nisi smogao hrabrosti. Znao si da sam od onih koje je zivot odgajao spartanskim nacinom, bez milosti, grubo i bolno, sve s ciljem da ubije svaki osjecaj u meni... A ipak nije... Na oko, moj oklop je jak, neprobojan, čvrst, a samo si ti, jedini, znao moju ahilovu petu... I ipak me ranio i ostavio da krvarim... Ono što te ne ubije, ojača te, kazu, no ja mislim da sve što nas ubija, ubije dio nas, a probudio neki drugi dio za koji nismo znali da postoji. Suze kao svjedoci, bol i grč u stomaku, toliko mi nedostaješ. Ja pjesnik ni pisac nisam, i ne znam sve riječi dovesti u sklad i rime, da zvuči poetičnije, ali znam da svaka riječ napisana, dušom koja vapi za tobom, je diktirana. Previše svega je bilo između nas, previše mjesta za svakog najmanje za nas. A vise od svega drugog značio si meni. Kazu dva svijeta, razlike nepremostive, da sam glupa i budala što sam nasjela na slatke riječi tvoje a više od ičije duše, bliska s dušom tvojom sam bila. Ti ne znaš da osjetim težinu svakog tvog koraka dok tek probuđen, a ipak umoran, odlaziš na posao. Da djeci kao pravi profesor preneseš znanje. Osjetim čak i težinu kapaka tvojih i uzdah koji tr razdire...osjetim sve jer tu gdje ti si, dio je duše moje, u korak s tvojom, napaćeno hoda... I voljela bih da umjesto suza i žala što je sve naše otišlo na čekanje a možda i u nepovrat, svu tugu pretočim u dovu da te Onaj koji je naša srca okrenuo jedno prema drugom, pa ih udaljio, čuva. Ja dobro poznajem zakone srca... I boli me kad srca zašute, kad zakone razuma krutog i svjetine puke, uzmu kao jedine prave... Prolazno je sve... Mozda se i mom hodu po cesti dunjackoj blizi kraj, ali, ako bih imala šta da poručim bilo bi da sam otišla a da sam te voljela. I ne plače nebo, to moja duša za tvoj cvili. U moru nemorala, laži, nas dvoje pravi smo bili. I zbog onih kojima ni Zakoni Bozji ni zakoni srca nista ne znače, nas dvoje smo dušmani haman jedno drugom postali. Sve tvoje, sitnicu baš svaku čuvam kao najsvetije i ne dam da mi iko pokvari dobro misljenje o tebi, i sjecanje na nas prave, naše noći pored Neretve, pjesme i smijeh. I sve... I ništa... Bio si moj nepresušni izvor dobra. Dobro si i dalje, ali ne tečeš meni... Duboko u duši znam da me ipak samo ti razumiješ i sve napisao bez smisla i značenja, smislenim vidiš. Ti odraz si moj, moje ogledalo. Kad u sebe gledam, vidim tvoju bol, a znam da u sebi i ti osjetiš moju... Allah je, Živi i Vječni, i On zna što je sve ovako, možda smo samo dvoje koje je život uzeo pod svoje i sa srcima se poigrao... Možda nam se i on, kao i drugi svi, u facu smije jer se nismo dovoljno borili za nas... Nevazno... Sve dok postoji mjesto u mom srcu koje pripada samo tebi, znacu da ipak ima smisla zivjeti i biti ja, jer sam nekada dobrom covjeku kao ti što si bila najbitnija. Jedina. Prava.





12.09.2017.

Gdje smo sada mi? Gdje su one riječi velike?

Samo Bog zna koliko mi fali toplina tvog doma, blizina tvoja, osmijeh, iskreni, topli, stisak ruke i utjeha, hej, ne brini, sve će biti dobro... Pusti ba, proći će i ovo, ta znaš da sve do sada već je prošlo. Gledam magistralu i sjećanja sama naviru na dan kad si mi kupio trešnje, kad su nas prodavačice zezale...i ne znam zašto ali suze mi krenuše. Rekao si da nisam dostojna da otpalo lišće sa smokve i masline metem po avliji tvojoj, da te pustim i jesam. Čudno je to kako nas život nauči da potisnemo ono što najviše želimo, da prigušimo vrisak iz duše, da pustimo voljeno, nikad prežaljeno. Laž je da se može voljeti mnogo puta u životu. Možda se čovjek pomiri da je najbolje da ima nekog i da glumi da je sretan, kao što smo pola života ili više glumili. Zamišljam te kako sjediš, pod nekom smokvom, zamišljen, s cigarom u ruci i osmijehom širokim... Možda će i dalje rađati smokve, mirisati polja lavande i mozda ce mnogima ostati želja kao i meni da s tobom odem sabahom do Hutova, da te bez straha i stida, zagrlim... Da si bar ti, jedini koji me je u dušu znao, mogao smoći snage i ostati uz mene, kad bure zapušu hladne i avlije prekrije lišće... Kao što su bolne uspomene prekrile i tvoje i moje srce.



12.09.2017.

Od svega i svakoga možete nešto da naučite...

Moraš upoznati nekoliko akrepa, glumaca, u zivotu, s njima probat i secer i sol, nazvace te emotivno sakatim, lazovom, kalkulantom, prevarantom, nestabilnim a sve u pokušaju da sebe prikažu kao najbolje što vam se desilo. Ma jel ba? Treba insan više da vjeruje akrepima od ljudi nego vlastitim očima i unutarnjem osjecaju koji mu govori da bježi glavom bez obzira od onih koji žive umisljeni u svojim deredžama, statusu evlije... Prodaju muda pod bubrege, uljepšavaju govor međ' ljudima ne bi li isti dobro unovčili, blate sve i svakog ko iznevjeri njihova očekivanja. Hej akrepu dragi, hvala za ponuđenu sol preprivenu secerom, ponudi ti to nekom drugom da liže, morebit ce poslije bolje pasti tj nasjesti na tvoje birane riječi, al sta ce ga otrijeziti jednom kad shvati s kim ima posla i da je kod ljudi takvih profila, baš sve na prodaju. Nekog hormoni, nekog godine a mnoge vala kompleksi lupaju. Tačno je da ima ljudi kojo iako na oko imaju sve, ipak su za sadake. Emotivno sakatima ne treba štaka od tvojih sakatih emocija, štaka glume, odlično zamišljenih scenarija i loše odglumljenih uloga. Emotivno sakati su za razliku od onih umišeljnih u svojim deredzama, naučeni da prepoznaju falš u svemu, u emocijama, u govoru , u svemu. Šta reći, ovoj je vakat gdje su glupaci na sceni i na cijeni a pošten i pametan svijet proglašen glupim i sakatim u svakom smislu. Ejvala onoj sitnoj buraniji koja daje pare za pranje tuđih prljavih savjesti, koji prljaju sve i svakog ne bi li vlastiti smrad duše oprali. Ako i za čim žalim, to je da sam takvom evliji ja inspiracija za riječi i stihove, romane i misli, koje prodaješ u bescjenje, mislim, vrijedniji ti je sitan šićar na pijaci dunjalučkoj nego... Nejse... Drago mi je da je ipak istina o tebi izasla na vidjelo, tvoje srce je more a jezik kutljača kojoj je zasmetalo suprostavljanje tvojim nakanama, i to je sasvim dovoljno da sve ono što ti zaista jesi, ispliva iz same srži tebe, na površinu. Od svih mišljenja, najvaznije mi je moje sopstveno, jer niko ne zna u kakvim sam cipelama kroz život gazila... A ko su ljudi da ljudima etikete lijepe, postavljaju dijagnoze, kad od svih ljudi na svijetu, sebe poznaju najmanje. A sem toga, mišljenje nebitnih ljudi, nebitno je. I tako. Što je danas lijep i sunčan dan, nema u blizini nikakvih loših vibracija. Hvala Bogu.





09.09.2017.

Od tvog zabadanja nosa u moj zivot, pocinjem vjerovati da on zaista ima smisla. Kako te nije stid godina i laznog ugleda...

Pozdrav za sve koji me uhode, i traže po mreži, i sve kojima smeta moj bloger prijatelj Fatih. Da nisam kulturna, rekla bih vam koju na uranku, a ovako oni koji svaki moj korak prate, i koji znaju da ja znam da me prate, poruka: i ne zasluzujete drugo mjesto u mom zivotu od toga koje ste sami odabrali. Bolesne uhode.Muka mi je od vas. Sad raspatikajte, ha ya. Pometite malo svoje buđake, to što brišetw inbox, i glumite šminku, ne znaci da ste sređeni i zdravi iznutra. Adio.



03.09.2017.

Ako djelujem sabrano, to je zato što iznutra brojim...

Patnja je stanje izolovanosti; tvoj doživljaj i tvoj centar univerzuma; empatija i saoshećanje najprije se troše i ne treba druge stavljati na probu, iznova ponavljati iste, zamorne, zamorne, tako zamorne i drugome tako dosadne detalje koje vrtiš po glavi, ista pitanja, koja te progone, a na koja ni sam ne nalaziš odgovora. Činilo mi se da će mi se kosti lobanje rastočiti, da će mi pući grudni koš u kome se valjao mutljag, dignut sa samog dna duše. Stomak mi se pretvorio u doboš veš-mašine u kome su se tumbala crijeva, želudac, bubrezi i džigerice. Umjesto praška za pranje i ''veniša'' za izbjeljivanje mrlja sipala bih po jednu mjericu gorčine, bijesa, stida, očajanja, kajanja i poniženja. Onda bi program krenuo. Pet okreta ulijevo. Stanka. Tri okreta udesno. Metodično, polahko, dok neko posebno bolno sjećanje ne bi poslužilo kao okidač da se uključi centrifuga, poslije koje sam bivala izmoždena do te mjere da sam mislila, dobro je, kraj je, ne može se više. Đavola. Program se automatski nastavlja, idemo u novi ciklus, tri okreta ulijevo, pet udesno, nema predaha. Držala sam se one izlizane izreke kako ''vrijeme sve leči'', čekala ga, čekala da ga dovoljno najagmim, čekala da se mašina pokvari, da se zupčanik zaglavi, da sve već jednom prestane. Ne mogu prepričati kroz šta sam, zapravo, prolazila. Mogu samo da kažem - patila sam. Bezmjerno. Tačka."



03.09.2017.

''Svaki čovjek ima pravo zalutati ako vjeruje da ide za srećom...''

Pri urušavanju vrijednosti i svega što nam je važno, najstrašnije je to nijemo posmatranje kojim ga ispratimo. Instinkt preživljavanja kao da zadrijema u tom ključnom momentu i mi nijemo stojimo na uglu ulice, puštajući nasilnike da nam ruše kule od pjeska, klupu u parku, državu. Čak se malo pomjerimo u stranu, okrećući leđa, praveći sebi prostor za izgovor: sve i da smo bili na licu mjesta, nismo ništa mogli. A uvijek smo na licu mjesta. I uvijek smo nešto mogli. Popadale vilice, razrogačene oči i zakašnjele psovke samo su dodatni efekti licemerja koje smo razvili i unaprijedili kroz milione sitnih i krupnih siledžijskih napada na naše lično ili kolektivno biće. To nijemo pristajanje potpuno nam je razorilo štitne žlijezde, upropastilo obraze i ugasilo glasne žice. Gledamo jedni u druge i više se ni ne nadamo da će se neka budala osmjeliti da jednostavno… Ne pristane. Gdje da potražimo dokaz da još uvijek imamo puls?"