Čovjek samo Srcem dobro vidi

Sunce koje nosimo u mislima je najvažnije. Pustite ga da sija... ma koliko oblačno bilo...

03.09.2017.

Ako djelujem sabrano, to je zato što iznutra brojim...

Patnja je stanje izolovanosti; tvoj doživljaj i tvoj centar univerzuma; empatija i saoshećanje najprije se troše i ne treba druge stavljati na probu, iznova ponavljati iste, zamorne, zamorne, tako zamorne i drugome tako dosadne detalje koje vrtiš po glavi, ista pitanja, koja te progone, a na koja ni sam ne nalaziš odgovora. Činilo mi se da će mi se kosti lobanje rastočiti, da će mi pući grudni koš u kome se valjao mutljag, dignut sa samog dna duše. Stomak mi se pretvorio u doboš veš-mašine u kome su se tumbala crijeva, želudac, bubrezi i džigerice. Umjesto praška za pranje i ''veniša'' za izbjeljivanje mrlja sipala bih po jednu mjericu gorčine, bijesa, stida, očajanja, kajanja i poniženja. Onda bi program krenuo. Pet okreta ulijevo. Stanka. Tri okreta udesno. Metodično, polahko, dok neko posebno bolno sjećanje ne bi poslužilo kao okidač da se uključi centrifuga, poslije koje sam bivala izmoždena do te mjere da sam mislila, dobro je, kraj je, ne može se više. Đavola. Program se automatski nastavlja, idemo u novi ciklus, tri okreta ulijevo, pet udesno, nema predaha. Držala sam se one izlizane izreke kako ''vrijeme sve leči'', čekala ga, čekala da ga dovoljno najagmim, čekala da se mašina pokvari, da se zupčanik zaglavi, da sve već jednom prestane. Ne mogu prepričati kroz šta sam, zapravo, prolazila. Mogu samo da kažem - patila sam. Bezmjerno. Tačka."



03.09.2017.

''Svaki čovjek ima pravo zalutati ako vjeruje da ide za srećom...''

Pri urušavanju vrijednosti i svega što nam je važno, najstrašnije je to nijemo posmatranje kojim ga ispratimo. Instinkt preživljavanja kao da zadrijema u tom ključnom momentu i mi nijemo stojimo na uglu ulice, puštajući nasilnike da nam ruše kule od pjeska, klupu u parku, državu. Čak se malo pomjerimo u stranu, okrećući leđa, praveći sebi prostor za izgovor: sve i da smo bili na licu mjesta, nismo ništa mogli. A uvijek smo na licu mjesta. I uvijek smo nešto mogli. Popadale vilice, razrogačene oči i zakašnjele psovke samo su dodatni efekti licemerja koje smo razvili i unaprijedili kroz milione sitnih i krupnih siledžijskih napada na naše lično ili kolektivno biće. To nijemo pristajanje potpuno nam je razorilo štitne žlijezde, upropastilo obraze i ugasilo glasne žice. Gledamo jedni u druge i više se ni ne nadamo da će se neka budala osmjeliti da jednostavno… Ne pristane. Gdje da potražimo dokaz da još uvijek imamo puls?"